Ponekad pomislim kako nas je kosmos stvorio samo zato da bi postojao neko ko će se diviti njegovoj lepoti. Posmatrajući zvezde uvek me obuzme magični osećaj mira, sigurnosti, unutrašnje tišine i beskrajne ljubavi. Taj pogled u beskonačnost u meni budi neopisivu sreću, polet, snagu i nadu. Zvezde nas fasciniraju, jer podsvesno osećamo da smo sa njima neraskidivo povezani – gotovo svaki atom u ljudskom telu nekada je bio deo neke zvezde. Svi teški elementi, od kojih smo i mi građeni, nastali su u eksplozijama zvezda i samim zvezdama. Najvećim procentom sastojimo se od kiseonika iz Supernove, vodonik u našem telu potiče direktno od Velikog Praska a ugljenik od smrti manjih zvezda. Razmišljajući o tome, rečenica – ‘zemlja zemlji, pepeo pepelu i prah prahu’ dobija potpuno novi smisao – nijedan atom u svemiru se nikada ne gubi. Iz onoga što je bilo, što jeste i što će tek biti, u večnom ciklusu postajanja, nestajanja i ponovnog rađanja – nastaje nova materija. Broj atoma je...