Kažu da se sve dešava sa razlogom.
Bila je to godina kada smo dobili
poziv od Zelenog Boga – poziv koji se ne odbija.
Na vrhu planine, tamo gde oblaci
ljube planinske vrhove naborane poput zelene muslinske suknje čuči Zeleni Bog.
I posmatra.
Toga dana, kada sam stigla, na
vratima mog apartmana dočekao me je On. Dva potpuna stranca vođena istim ciljem,
čiji su se putevi neočekivano ukrstili. Od tog trenutka koračali smo zajedno.
Tumaramo vrhovima planina, Zeleni
Bog nam pokazuje put. Hodamo satima, magla nam se poput paučine lepi za kožu, lepi
za oči, udišemo je, pluća nam ispunjava oštri vazduh šume – hodamo dalje, posrćemo, ustajemo, osećam bol u
levom stopalu – nastavljamo hrabro i nikako ne stajemo – jer mi nismo obični
putnici – mi smo lovci na svetlost, mi smo lovci na senke.
On priča o Markusu Aurelijusu i
stoicizmu, priča mi budizmu, o meditaciji i disanju – uči me da dišem – dišemo
zajedno – vazduh je svež i oštar poput noža, puni nam pluća kiseonikom, mozak
nam je potpuno budan i spreman za sve što dolazi. Potpuno skoncentrisana na
disanje posmatram njegova bosa stopala po kojima se razlivaju kapi kiše, ali to
njemu ne smeta jer on već odavno ne oseća ni bol ni hladnoću. Priča mi o noći
provedenoj u Tatarskim planinama u potpunom delirijumu kada je doživeo katarzu
lutajući šumom u potpunom mraku. Priča mi o lečenju zavisnosti na klinici i
borbi sa njegovim najmračnijim demonima. Jer on je onaj koji je prošao kroz
pakao i kroz čistilište – jer on je onaj koji je gorak ukus smrti zamenio za slatki ukus života. Ja pažljivo upijam svaku
njegovu reč, jer svaka njegova priča jedna je životna lekcija koja mi je
dodeljena.
Hodamo niz litice iznad okeana,
slušamo zvuk talasa koji se razbijaju o stene u strastvenom zanosu, jedemo divlje kupine okupane
rosom – ruke su nam izgrebane bodljama – bol u levom stopalu me probada ali ja ga ignorišem – jer bitno je ići dalje
i nikada ne stati. Oko nas je kulisa iz doba rađanja Zemlje, divlje, raskošno
carstvo Zelenog Boga. Prolazimo kroz čarobnu šumu, plešemo sa začaranim drvećem,
ono pruža grane prema nama u plesnoj ekstazi, ulazimo u otvorena stabla drveća,
jurimo maglu i sunce, prolazimo putevima istkanim grančicama maslinovog drveća,
hodamo ispod vodopada –voda nam zapljuskuje lice, pijemo ledenu vodu sa
izvora, smejemo se glasno, upijamo lepotu i živimo u momentu.
Na izmaku dana lebdimo visoko iznad
oblaka – kao najmekši prozračan tepih leže pred našim nogama i mame nas da se
udobno smestimo – posmatramo zalazak sunca obasjani zlatnom svetlošću, sunčevi
zraci miluju nas po licu, greju nas – čini se kao da smo odavno napustili stvaran
svet, hodamo u nekom paralelnom univerzumu – hiljadu nijansi zelene i zlatne u
našim očima i čista sreća u našem srcu.
Zeleni Bog je milostiv i ne traži mnogo – on zahteva da damo samo onoliko koliko možemo. A zauzvrat daje sve – mir, radost, osećaj da smo živi.
U jednom danu proživela sam deset
života i naučila najvažniju lekciju koju mi je dodelio – smisao života nije
cilj na kraju puta – već sam put kojim hodamo.
Kao nagradu, Zeleni Bog poljubio
me je pravo u srce.
Коментари
Постави коментар