Пређи на главни садржај

Kameno srce Srbije

Ima već nekoliko godina kako u mojoj staroj ulici ne stanuje ni jedno drvo…

Nestalo je kradom, tiho, neopaženo i preko noći je zamenjeno betonskim blokovima.

Nekako zajedno sa tim drvećem, nestajali su i ljudi koje volim. I njihovi osmesi. Neki zato što su zauvek otišli a neki zato što su se izgubili u betonskoj džungli. Vukući noge preko užarene zemlje, dok ih sunce nemilosrdno prži, poput zombija, počeli su besciljno da lutaju kroz betonski lavirint iz kojeg izlaz ne postoji. Beton je počeo da raste kao bolest, da se širi kao metastaza – ovde  još jedino korov uspeva, sve ostalo je odavno spaljeno…

Dok rezignirano gledaju u sivilo zgrada, prašina im ulazi u nozrdve, u grlo, razara im sluzokožu, izjeda im  pluća, taloži se u venama poput katrana, prekriva im lica poput prljavog vela i utapa ih u sivilo oko njih. Čudna neka prašina, kao da se uvukla kroz nozdrve pravo do srca – obuzela ih srdžbom, ponekog  čak i besnilom i bahatošću, a ponekog samo čistom tugom.

Sve je krenulo nizbrdo kada smo prestali da poštujemo drveće. Od paganskog naroda kojem je drvo bilo svetinja postali smo narod koji prodaje drvo za par novčanica, a poneko ga sklanja iz čiste obesti kako bi imao gde da parkira auto. Disaćemo prašinu, nema veze, ona je i ovako postala sastavni deo našeg genoma – prašina, blato i mulj.

Ranije je postojalo verovanje da je drvo sedište ljudske duše, odnosno njeno sklonište posle smrti. Zato su ljudi sadili voćke i drveće pored grobova, da bi se sklonila duša pokojnika. Sada kada drveća više nema, gde se sakrivaju duše pokojnika? Izgleda da i one ogoljene hodaju pored nas smrtnika, ali mi smo isuviše zauzeti našim sitnim poslovim da bismo mogli da ih primetimo. Uostalom, ni žive duše više nemaju gde da se sklone, a kamoli mrtve.

Drveće je oduvek bilo naša veza sa nebom i što je dublje bilo njihovo korenje to se više uzdizalo u nebo. Ali veza sa nebom postaje sve tanja, jedva vidljiva, na nekim mestima je zauvek iščezla. Ostao je samo Badnjak da nas podseća da smo nekada bili deo prirode.  

Mi, nebeski narod, dozvolili smo da preseku našu vezu sa nebom i žive nas zabetoniraju. Postali smo spomenici sopstvene propasti, uspravni grobovi nekadašnjeg sveta.



Uporedo sa širenjem betonskih blokova, nova pošast je poharala Srbiju – kladionice. Na svakom koraku vrebaju, čekaju u zasedi da poput mišolovke uhvate svakog prolaznika u svoju zamku. Ogrnute živopisnim svetlima, pompezno obećavajući blagostanje i raskošan život, za tren oka te zavedu pustim obećanjima i lažnim nadama. ‘Samo jedan tiket te deli od bogatstva i sreće’ je moto – poput vrtloga te uvlače u najdublje ponore iz kojih su izlaz samo retki uspeli pronaći. Deca su naročito poželjan plen – kada jednom upadnu u zamku oni više ne znaju da izađu – od mladih žrtava se može dugo i lagodno živeti – naročito ako im se krv sisa svakodnevno: kap po kap.

Onaj kojem jednom stave dužničke okove prestaje biti slobodan čovek – njega više ne interesuje ni betonska džungla, ni drveće, ni prašina u plućima – on živi samo za sledeći tiket. Sedeći u kladionicama, tim betonskim katakombama, posmatrajući tiket u ruci odjednom mu se jasno ukaže bolna istina – kladionice su ostale jedine oaze nade u ovoj sivoj, prašnjavoj zemlji. U tom momentu ga uhvati panika, srce mu ubrzano lupa – samo što ne iskoči iz grudi, znoj ga obliva, hladan i lepljiv, ruke mu trnu, telo mu je obamrlo –poče da se bori za vazduh, oseća kako mu se mulj nataložen u plućima podiže do grla – traži izlaz, grlo je užareno i bolno – tera ga na povraćanje, pljuje blato pohranjeno u venama, pljuje sopstveni jad i poniženje, guši se – krvavih i iskolačenih očiju očajnički se bori za udah i vapi za pomoć – ali uzalud, vazduha nema - nestao je zajedno sa drvećem.

I tada shvati da ga zapravo ne guši samo prašina – guše ga laži kojima je okružen, guši ga bahatost i ljudska glupost, guši ga nepotizam, guše ga nemoral i blud – žene pune silikona i kriminalci prerušeni u biznismene, guše ga lažni proroci, moralni degenerici i političke nakaze, guše ga deca bez budućnosti i budućnost bez dece. I tek tada, u samrtnom ropcu, držeći tiket u ruci spoznaje da je ova igra već odavno izgubljena…


BB


Коментари

  1. Анониман4.11.25

    Istina koja poražava. Kao izgubljena slamka spasa. Tuga i beznađe. Davno propuštena prilika "da se spasi šta se spasti da."

    ОдговориИзбриши

Постави коментар