Ima već nekoliko godina kako u
mojoj staroj ulici ne stanuje ni jedno drvo…
Nestalo je kradom, tiho, neopaženo
i preko noći je zamenjeno betonskim blokovima.
Nekako zajedno sa tim drvećem,
nestajali su i ljudi koje volim. I njihovi osmesi. Neki zato što su zauvek otišli
a neki zato što su se izgubili u betonskoj džungli. Vukući noge preko užarene
zemlje, dok ih sunce nemilosrdno prži, poput zombija, počeli su besciljno da lutaju
kroz betonski lavirint iz kojeg izlaz ne postoji. Beton je počeo da raste kao
bolest, da se širi kao metastaza – ovde još jedino korov uspeva, sve ostalo je odavno
spaljeno…
Dok rezignirano gledaju u sivilo
zgrada, prašina im ulazi u nozrdve, u grlo, razara im sluzokožu, izjeda im pluća, taloži se u venama poput katrana, prekriva
im lica poput prljavog vela i utapa ih u sivilo oko njih. Čudna neka prašina, kao
da se uvukla kroz nozdrve pravo do srca – obuzela ih srdžbom, ponekog čak i besnilom i bahatošću, a ponekog samo čistom
tugom.
Sve je krenulo nizbrdo kada smo
prestali da poštujemo drveće. Od paganskog naroda kojem je drvo bilo svetinja postali
smo narod koji prodaje drvo za par novčanica, a poneko ga sklanja iz čiste
obesti kako bi imao gde da parkira auto. Disaćemo prašinu, nema veze, ona je i
ovako postala sastavni deo našeg genoma – prašina, blato i mulj.
Ranije je postojalo verovanje da je
drvo sedište ljudske duše, odnosno njeno sklonište posle smrti. Zato su ljudi
sadili voćke i drveće pored grobova, da bi se sklonila duša pokojnika. Sada
kada drveća više nema, gde se sakrivaju duše pokojnika? Izgleda da i one
ogoljene hodaju pored nas smrtnika, ali mi smo isuviše zauzeti našim sitnim
poslovim da bismo mogli da ih primetimo. Uostalom, ni žive duše više nemaju gde
da se sklone, a kamoli mrtve.
Drveće je oduvek bilo naša veza
sa nebom i što je dublje bilo njihovo korenje to se više uzdizalo u nebo. Ali veza
sa nebom postaje sve tanja, jedva vidljiva, na nekim mestima je zauvek iščezla.
Ostao je samo Badnjak da nas podseća da
smo nekada bili deo prirode.
Mi, nebeski narod, dozvolili smo
da preseku našu vezu sa nebom i žive nas zabetoniraju. Postali smo spomenici
sopstvene propasti, uspravni grobovi nekadašnjeg sveta.
Uporedo sa širenjem betonskih
blokova, nova pošast je poharala Srbiju – kladionice. Na svakom koraku vrebaju,
čekaju u zasedi da poput mišolovke uhvate svakog prolaznika u svoju zamku. Ogrnute
živopisnim svetlima, pompezno obećavajući blagostanje i raskošan život, za tren
oka te zavedu pustim obećanjima i lažnim nadama. ‘Samo jedan tiket te deli od
bogatstva i sreće’ je moto – poput vrtloga te uvlače u najdublje ponore iz
kojih su izlaz samo retki uspeli pronaći. Deca su naročito poželjan plen – kada
jednom upadnu u zamku oni više ne znaju da izađu – od mladih žrtava se može
dugo i lagodno živeti – naročito ako im se krv sisa svakodnevno: kap po kap.
Onaj kojem jednom stave dužničke
okove prestaje biti slobodan čovek – njega više ne interesuje ni betonska džungla,
ni drveće, ni prašina u plućima – on živi samo za sledeći tiket. Sedeći u
kladionicama, tim betonskim katakombama, posmatrajući tiket u ruci odjednom mu
se jasno ukaže bolna istina – kladionice su ostale jedine oaze nade u ovoj sivoj,
prašnjavoj zemlji. U tom momentu ga uhvati panika, srce mu ubrzano lupa – samo
što ne iskoči iz grudi, znoj ga obliva, hladan i lepljiv, ruke mu trnu, telo mu
je obamrlo –poče da se bori za vazduh, oseća kako mu se mulj nataložen u
plućima podiže do grla – traži izlaz, grlo je užareno i bolno – tera ga na
povraćanje, pljuje blato pohranjeno u venama, pljuje sopstveni jad i poniženje,
guši se – krvavih i iskolačenih očiju očajnički se bori za udah i vapi za pomoć
– ali uzalud, vazduha nema - nestao je zajedno sa drvećem.
I tada shvati da ga zapravo ne guši
samo prašina – guše ga laži kojima je okružen, guši ga bahatost i ljudska
glupost, guši ga nepotizam, guše ga nemoral i blud – žene pune silikona i kriminalci
prerušeni u biznismene, guše ga lažni proroci, moralni degenerici i političke
nakaze, guše ga deca bez budućnosti i budućnost bez dece. I tek tada, u
samrtnom ropcu, držeći tiket u ruci spoznaje da je ova igra već odavno
izgubljena…
BB

Istina koja poražava. Kao izgubljena slamka spasa. Tuga i beznađe. Davno propuštena prilika "da se spasi šta se spasti da."
ОдговориИзбришиNažalost, tako je...
Избриши