„Sariam“ i „Rabiam“.
U knjizi 108 magičnih
reči ove dve reči, na nekom
nepoznatom jeziku, bi trebalo da vam pomognu da u svojim mislima, odete do
nekog, ostavite vama bitnu poruku, i vratite se nazad. Ponavljam, u svojim mislima,
zatvorenih očiju. Ove dve reči, kao i njihova namena, izmamila mi je osmeh, ali
i navela na razmišljanje.
Moja prva pomisao je bila: „Pa zar ne radimo to
svakoga dana?“ Koliko puta smo imali čitave priče u svojoj glavi koje se nisu
obistinile, a onima sa malo više iskustva se čak i obistinile. Našem mozgu, a i
srcu, zaista nisu potrebne nikakve
magične reči da bismo nekom preneli vrlo bitnu poruku, ili zaštitili dete pre
odlaska u školu, ili rekli voljenima, koji su daleko od nas, da ih volimo. Snagu
i moć molitve ne treba posebno ni naglašavati.
Ako se zaustavimo, i pogledamo oko sebe i u sebi,
možemo uočiti kako svakog dana prelazimo nebrojene kilometre u glavi kako bismo
poslali poruku voljenima, što pre i zauvek. Oni malo vičniji u tome znaju da u
tim slučajevima misao, reč, ili emocija koju šaljemo je brža, uverljivija i
jača od bilo koje poruke koja bi u momentu stigla pozivom ili porukom preko
mobilnog telefona.
Pa ako je zaista tako, među milijardama ljudi na
ovom svetu, zamišljam tu veliku i jaku mrežu talasa među nama. Čista fizika,
ili pak hemija. Ako osetimo talas osobe o kojoj i mi razmišljamo, „uhvaćeni“
smo kao u paukovoj mreži. Postoji samo par malih uslova: ako pomislimo lepo,
lepo će nam se i vratiti, i obrnuto. Nikada loša misao nije urodila plodom,
niti bila dobra za nas. A loših misli ima previše, čak i da toga nismo svesni.
Umesto što ćemo naučiti par magičnih reči,
otvoriti tarot karte, pogledati horoskop... počnimo da čistimo sebe od loših
misli, ideja, postupaka. Možda je i par lepih misli skriveno u ljudima za koje
to najmanje očekujemo.
Nijedna knjiga nije naše oči naučila kako da
gledamo nekog voljenog, već je pogled ispunjen čistom ljubavlju prirodni dar i
prirodna emocija. Kada svoje dete pokrijete u toku noći, pokrijete ga ćebetom,
a prelijete ga ljubavlju kroz pogled i osmeh. Nisu oči ogledalo duše, već duša
sama. Pa ako ništa ne vidimo u nečijim očima, onda se nismo prevarili. Ništa je
tada zaista ništa. A nekada u nečijim očima možemo videti sve – mnoštvo reči,
emocija, situacija, kao na brzo premotanoj traci.
Neophodno je hraniti svoj mozak, srce i dušu, i čitavo
telo kroz lepe stvari koje naše oči vide. I kada su otvorene, i kada su
zatvorene. Reklo bi se da najslađe sanjamo širom zatvorenih očiju. Putujemo
hiljade kilometara, kroz sve dimenzije, želeći nekoga da vidimo ili da ostavimo
poruku. Zbog toga je ponekad dovoljan baš samo jedan pogled, na javi ili u
„snu“, pa da znamo pravu istinu.
Ali, ipak... pitam se, šta je sa preostalih 106 reči u onoj knjizi ako baš nijedan „pogled“ ne uspe?
Svetlana
Коментари
Постави коментар