U sutonu, niz klizavu kaldrmu
ulice po imenu „Pijane breskve“, ređale su se kamene dvospratnice zamagljenih
prozora. Naslonjene jedna na drugu, s krovovima punim svilenkastog, novonapalog
snega, izgledale su onako kao i samo ime ulice, blago nagnuto, nesigurno, ali
toplo i prisno.
Pažljivo se spuštajući
polumračnom ulicom, osvetljenom tek ponekom svetiljkom u obliku breskve, čovek
se uputio u radnju u prizemlju kuće, smeštene između obućara i krojačke radnje.
„Evo me, stigao sam na vreme pre
nego što zatvorite… dobro veče“, reče čovek, otvarajući vrata i stresajući s
čizama i kaputa sneg.
„Dobro veče. Izvolite, gospodine
Zeko, uđite.“
Zeko je stao kraj pulta gazde
Petronija, dok su mu kapljice usitnjenog snega klizile niz kaput.
„Jedva sam stigao, po ovom ledu.
Trebalo bi posuti so po trotoarima — neko bi mogao ozbiljno da se povredi.“ „Jutros
su nam iz grada potvrdili da će noćas posuti so. Jedna naša mušterija se jutros
zamalo okliznula. Na sreću, komšija ju je uhvatio pre nego što je pala. Imala
je sreće.“
Petronije stavi naočare, otvori
svoj debeli notes i upita:
„Kako mogu da vam pomognem?“
„Pre dva meseca ostavio sam dve
stvari kod vas. Danas dolazim samo po jednu; drugu bih ostavio još barem dve
nedelje.“
Posle kratkog prelistavanja i
nervoznog češkanja po glavi, Petronije — gazda Agencije za čuvanje
sitnica i krupnih stvari, reče: „Pronašao sam vas! Ponekad čovek ni sopstveni
rukopis ne može da prepozna. Imali ste jednu brigu i jednu tugu. Šta biste
želeli da ponesete, a šta da ostavimo još neko vreme?“
„Pošto je rezultat koji sam
dobio o doktora dobar, brigu ću poneti, a tugu bih ostavio još dve nedelje.“
„U redu, gospodine Zeko. Sad ću
vam doneti vašu nepotrebnu brigu“, reče Petronije i zaputi se ka vratima koja
su vodila u zadnji deo radnje.
„Jerko! Donesi brigu gospodina
Zeke. Polica broj dvadeset pet, treći red, druga kutijica s leva!“
Iznutra se začu glas: „Gazda… to
nije mesto gospodina Zekinih stvari. Tu stoje crne misli gospodina Popovića!“
„Gospodine Zeko, vraćam se za
koji minut. Izvolite, sedite — mora da ste se umorili od dugog puta i
hladnoće“, reče Petronije, pa nestade u magacinu.
„Gazda, jeste li možda pogrešno
upisali gospodin Zekino mesto čuvanja?“ upita Jerko.
„Nisam… siguran sam da si ti
nešto pomešao na policama. Još mi samo to treba, pa da mu umesto izbrigane
brige damo nesanicu ili neku rečenicu koja će ga danima opsedati“, promrmlja
Petronije, posmatrajući naizmenično svoju knjigu i pretrpane police.
„A da ja pogledam knjigu, možda
bolje razaznajem vaš rukopis“, predloži Jerko.
„Hajde, hajde, kad smo već u
sosu. Šta će reći gospodin Zeko… briga jeste izbrigana, ali je moramo vratiti
da bismo je naplatili! Čitaj ti, a ja idem da ga ponudim čajem “, reče
Petronije pa uzme čajnik i šolju sa stola.
„Da li ste za čaj od breskvi, da
se malo ugrejete?" reče i nalije šolju čaja. Zamirisa cela prostorija na
breskve.
„Je l’ sve u redu, gospodine
Petronije? Da li ste pronašli moju brigu?“ upita Zeko.
Jerko se najzad pojavi, pažljivo
držeći malu, tamnu kutiju.
„Našao sam“, reče tiho, gotovo
svečano. „Bila je na pogrešnom mestu, na polici ispod, tu pored bočice sa
suzama gospođe Vuke i kutijice straha najmlađeg sina komšinice Cvete.“
„Umukni, Jerko, i ugrizi se za
jezik, ne smemo otkrivati tajne našim mušterija. Nikada nećeš shvatiti, koliko
je čuvanje njihovih muka važno, oni nam ostavljaju na veliko poverenje. Prva
stavka ovog poslovanja je da su diskrecija i poverenje zagarantovani.“ reče
Petronije, brišući znoj sa cela.
„Izvinite gazda, neće mi se
ponoviti ta greška “ , stisnu zube Jerko, pa se ugrize za jezik.
Petronije prihvati prašnjavu
kutijicu obrisa je rukavom i preda gospodinu Zeki, kao da se prepušta nešto
mnogo vrednije od „brige“.
„Briga vam je istanjena“, reče i
napisa račun pa nastavi. "Kad se dugo odlaže, postaje lakša.“
Zeko klimnu, uzme račun izvadi
novac, stavi u ćasu na pultu pa spusti kutijicu u džep kaputa i krene. „Hvala
vam. I… hvala što ste je čuvali u onom trenutku kada ja nisam mogao.“
„Za to postojimo“, reče
Petronije. „Vidimo se za dve nedelje, kada budete došli po tugu. Možda će i
ona, do tada, biti lakša.“
Zeko mu stisnu ruku, a potom
izađe na snegom prekrivenu ulicu. Svetiljke „Pijanih breskvi“ prosuše nežnu
svetlost po kaldrmi, kao da mu prave put.
„Jerko zaključaj vrata“ reče mu
gazda ,“Dođi da proverimo police, ovog puta smo imali sreće, što ne znaci da
ćemo je imati i sledeći put.“
A iza zatvorenih vrata, Agencija
za čuvanje sitnica i krupnih stvari, nastavila je da diše tiho i
strpljivo, čuvajući sve ono što ljudi ostave jer ne mogu sami da nose.
Gospođica Jasna