Пређи на главни садржај

Постови

Dan kada je čovek zaboravio da govori

  Ležimo obavijeni mrakom, svako u svojoj tišini, svako u svom virtuelnom svetu. Reči više gotovo da ne postoje. Tek ponekad se jave, okrnjene, šuplje, osipaju se poput trule krpe. Čak i kada pokušamo da ih izgovorimo, naš jezik se sapliće, reči nam se zabadaju u grlu, guše nas, isuviše slabe da bi se oslobodile stega našeg digitalnog sveta u kojem smo zarobljeni. Jer ovome   svetu naše reči ne trebaju – mi smo samo nemi posmatrači, voajeri tuđih života. Čudna je tvorevina govor – jedan živi organizam podložan stalnoj promeni. Jezik kojim govorimo formira naše poimanje stvarnosti, utiče na način kojim procesuiramo informacije, oblikuje naša opažanja, naše radnje, pomaže nam da razumemo i sebe i druge. On daje krila našem duhu i mašti, pomaže nam da pretočimo osećanja u reči, da formiramo mišljenja i usvajamo nova znanja. Jezik je vrhunsko dostignuće ljudske rase –  jezik je deo našeg identiteta. Danas postoji oko 7.000 različitih jezika. Njihov nastanak doseže u dalek...

Svetlost u nama - Ples sa Divljim carem

  Sa prvim otkucajem srca, u naše duše se nastani svetlost. Niko ne zna odakle ona dolazi i kuda sa poslednjim izdahom nestaje. U prvim godinama života, ona je čista, neuprljana i prosto zrači ljubavlju i lepotom. Kako vreme protiče, tako se kod nekih ova svetlost gasi, ponegde samo tinja i jedva je vidljiva, ponegde je ogrezla u strah i potpunu tamu. Svetlost duše se najbolje može videti u očima. One isijavaju tu božansku energiju koju Indijci zovu Prana, Kinezi Chi, Japanci Ki, stari Grci Pneuma a savremeni svet životna sila. Svaka ćelija našeg tela je mini-elektrana. Svaki otkucaj srca uzrokovan je električnim impulsom. Strujanje jona u ćelijskoj membrani stvara napon u ćelijskom zidu. Električna energija stvara elektricitet a elektricitet prouzrokuje magnetna polja. Svaka aktivnost našeg tela uzrokuje električnu promenu i time menja magnetno polje organizma. Prvi je profesor Gurwitsch dokazao postojanje luminescencije u živim organizmima. On je primetio da u momentu rađan...

Vratila sam se...

  Posmatram svoje pune, neotpakovane kofere koji čekaju u predsoblju mog stana. Stoje tamo   otkako smo se vratili, dva ili tri dana posle odmora. Moj muž bi vam sada rekao da koferi tu stoje četvrti dan, ali nešto je on zbunjen u poslednje vreme, tako da ne verujte u sve što vam kaže...   Tu su koferi, kao nepozvani gosti, kojima je prosto nezgodno, jer ne znaju da li da se izuju i uđu u stan ili da ipak sačekaju, dok ja svoj iznenađeni, skoro pa uvređeni kez sklonim s lica i poželim im dobrodošlicu, najtopliju što u tom trenutku mogu.   Dok opušteno pijem popodnevnu kafu, pomislim, ako ih otvorim, znači li to da ih moram vratiti na njihovo mesto, gde će čučati i skupljati prašinu sve do sledećeg leta... A to bi tada značilo da je odmor definitivno prošao. Ovako, kako prođem pored njih, prisetim se da smo eto, tek stigli „od kuće“. Izgleda da na taj način želim da zadržim osećaj zadovoljstva i opuštenosti koji sam osećala tamo, „kući“.       ...

Konačno odredište - planeta Zemlja

  Vest je odjeknula poput bombe: te davne 1903. god. u pećini okruga Somerset na jugozapadu Engleske pronađeni su ostaci čoveka, 10.000 godina stari. Nazvali su ga Cheddar man. DNK analizom je utvrđeno da je ovaj Britanac imao tamno braon ili čak crnu kožu, prodorno plave oči i crnu kovrdžavu kosu. Cheddar man je, kao i mnogi njegovi sunarodnici tog vremena, u potrazi za hranom i resursima prepešačio hiljade kilometara u potrazi za boljim životom (Britanija je u to vreme bila deo celine Doggerland). Umesto boljeg života, dočekala ga je smrt sa samo 23 godine. 10% sadašnje populacije Britanaca su direktni potomci ovih davnih migranata. Britanskoj aristokratiji u belim rukavicama je čitajući ovu vest zastao čaj u grlu. Godine 1991. bračni par Simon je, planinareći Alpima na visini od oko 3200 metara na površini večnog leda, ugledao trup čoveka koji je virio iz glečera. Mislili su da se radi o zalutalom turisti, ali su se grdno prevarili. Mumija Ötzi, nazvana po istoimenim Alpim...

Kroz kapiju

Kapije. Lavlje i sve druge - prolazak... I Sirijus i Sunce i sve zvezde koje su starim narodima pokazivale put, tok i kraj. Proći kroz kapiju i usput pokušati osetiti sve, propustiti kroz sebe kao kroz svetlosnu rešetku, osvestiti šta si sve uradio, sve... pustiti, sve prihvatiti. Utaboriti se u sadašnjem trenutku, kao stari narodi nomadi kada nađu plodno tlo i kažu: Ostajemo! Tako eto ostati u sada, tom jedinom što imamo, na svom dobrom parčetu zemlje. Gospođica D.

Fudbal kao životna snaga: KSC Tesla 07 i njegova zajednica

                                                   *Snaga zajedništva na terenu*   U KSC Tesla 07 fudbal nije samo igra; on je način života, srce naše zajednice i most između dalekih domova. Naši igrači dolaze iz svih krajeva Balkana, ali na terenu u Diseldorfu svi smo jedna porodica. Ovde, u srcu Nemačke, fudbal postaje lek za nostalgiju, izvor radosti i osnova za integraciju.   *Zajednica koja povezuje* Svaka utakmica, svaki trening i svako druženje posle meča pružaju nam priliku da zaboravimo koliko smo daleko od svojih domova. Atmosfera koju stvaramo zajedno je jedinstvena – puna podrške, zajedništva i solidarnosti. U KSC Tesla 07 svako je dobrodošao i svaki član zajednice igra ključnu ulogu u stvaranju ove posebne atmosfere.    *Integracija kroz sport*   Jedan od naših glavnih ciljeva je pomoći našim članovima d...

Mračne senke prošlosti – Edinburg, II deo

  U sred centra grada nalazi se groblje Kirkyard. Potpuno morbidno spomenici se oslanjaju na okolne ku ć e, kao da leševi pokojnika ho ć e na taj na č in da osete život van zidina groblja. Mnogi grobovi imaju č eli č ne rešetke na njima, kako bi spre č ili kra đ e leševa popularne u 17. i 18. veku. Holyrood Palace je rezidencija britanske kraljevske porodice u Škotskoj. Ovde je tako đ e obitavala Maria Stuart i na ovom mestu doživela neke od najtragi č nijih momenata svog života. U palati se još uvek mogu na ć i njene li č ne stvari. Ukoliko želite da uživate u spektakularnom pogledu na krovove Edinburga, uputite se prema ‚Arthur’s Seat’. Na padini ove planine je 1836. god. jedan de č ak pronašao 17 malih sanduka u kojima su bile sahranjene drvene lutke obu č ene u šivenu ode ć u i sa individualnim crtama lica. Odmah se postavilo pitanje da li su lutke sahranjene same zato što nije bilo tela koja bi se sahranila ili su tela ukrali Burke i Hare za anatomske eksperimente? Ova miste...