Dok se ovih dana kanim, da tako neke račune, ja bih rekla svedem sa sobom, što nisam sigurna da bi potvrdili i moji slučajni ili namerni prolaznici. U ovoj prebučnoj i zagušljivoj, prebukiranoj dvosmernoj ulici, punoj vozila različitih karakteristika, porekla, boja, jačine, nepoznatih, a poznatih lica, gde nalećemo i salećemo jedni druge, nemilice, užurbano s namerom ili neplanski.
Sedim u svojoj udobnoj, ali preskupoj, ipak pošteno zarađenoj „šumsko“ zelenoj somot fotelji, na mahagoni stočiću se puši topao Kopaonički čaj, prošvercovan letos iz Srbije. Napokon spremna, da obavim posao koji odlažem jako dugo, toliko dugo da me opet, proganja u supermarketu dok čekam red na kasi, kod ginekologa dok na godišnjem pregledu čekam u čekaonici.
Takođe na poslu osećam njeno prisustvo, toliko jako da mi prosto neprijatno da je ne pozovem da zajedno odemo na pauzu za ručak, pa da naručim i dve porcije sa dnevnog menija, jednu za sebe, a drugu za nju, možda joj hrana skloni fokus s mene... moj uporni saputnik Griža savesti, koja je ljubazno tu, kad je mi baš i ne treba, a gde planira i da ostane. A sve zbog odlaganja neodložnih obaveza, kao što su na primer, prolećno čišćenje stana, pranje prozora i tepiha, suočavanja sa listom takozvanih prijatelja. Zatim popravljanje one fioke, koja je skoro tri godine pokvarena, kao i prebiranje i odvajanje sezonskih stvari iz prepunog ormana punog krpica koje mi smetaju, ali sam se toliko vezala za njih da mi dođu kao deo karaktera.
Čeka me odluka o prekidu odnosa sa ljudima koji uporno pokušavaju da spuste moj entuzijazam, pozitivnost i radost životu, oni koji jednostavno negativno utiču na moj život, pa razvrstavam i napokon se oprostim s onim jadnim usamljenim čarapama, čija je druga polovina pošla u nepoznatom pravcu i zasigurno znam da se nikada neće ni vratiti. Takođe, čeka i postavljanje granice svim ljudima koji su je davno prešli... Granica...tako moćnaaaa zaštitnička reč, koja nam olakšava svaki korak koji načinimo, pitam se zašto je guramo od sebe i ignorišemo kao da je njena važnost beznačajna, toliko brutalno je sklanjamo i odbacujemo da svojevoljno ostajemo potpuno ogoljeni, to zaista nema smisla, a ni logike.
Gospođica J.
👏
ОдговориИзбриши🙏
Избриши