Osećaj jave, široko otvorenih
očiju,
sitni drhtaji tela bez nekog
posebnog razloga,
rasejanost, a i spokoj, crno, a i
belo,
veliko i malo, divlje, a suštinski
pitomo…
nestrpljivost, a ipak mudrost.
Vrisak u sebi, a blagost na umornim
očima.
Tuga, a sreća istovremeno…
Da mi neko objasni:
ima li to veze s datumom rođenja,
možda s godinama koje jure,
a niko ih ne zaustavi…
Pa recite im da stanu,
mene ne slušaju, kao da se prave,
da neće da čuju,
kao malo dete koje je dobilo
željenu igračku
sada je sebično čuva samo za sebe
i ne osvrće se na bilo koji uzvik,
od straha i radosti.
Nije li to neki oblik šizofrenije?
Molim vas, dajte lek, ako se leči…
Ali plašim se da svi znamo da nema
leka
i nikada ga neće ni biti…
Divna mladost, a u duši starost,
klatno koje ode,
ali se uvek vrati istom putanjom,
toliko brzinom,
da će se od siline svoje snage
oboriti.
Koji to beše zakon fizike?
Sve što ode, mora da se vrati,
zakon akcije i reakcije…
Ima li zakona koji definišu dušu,
a da nije neka dijagnoza
koja suštinski ukazuje samo na
jedno:
da smo živi i da osećamo…
Zreo, zrela, zrelost… starost,
večnost…
Suza, suze, tuga… duša, čista,
snaga…
Živ, živi, život… nada, mir,
spokoj.
Gospođica Jasna
Коментари
Постави коментар