Spakovala sam tugu u kofer i čekam voz beskraja
da prođe i ponese sve teške dane.
Može li poneti taj teret koji nosim godinama
za jedan tren, da i meni svane?
Ne može se poneti baš sve što mislim i što jesam,
nekada mi snaga ostane u suzi,
ali nek ponese bar pola moje tuge
dok stoji u pauzi.
U tom teškom koferu od tuge ima i slika
koje čuvam da ne izblede –
trenutke koje ću sakriti u kutak,
da nevina srca ne zalede.
Možda onima što nemaju ništa
ovaj kofer bude sve,
u pregradama mog očaja nađu tračak nade...
I najbolje je da tako ostane.
Onima sto nemaju sebe neka bude sreća.
Tražeći sreću često se gube u svetu iluzija
bez pravog cilja zaboravljaju ko su,
a duša im puna izobilja.
Spakovala sam kofer i na daleki put se spremam,
nego hoću li moći ja bez tuge,
kada sreće već nemam?!
Nataša