Već 5 minuta se posmatram u ogledalu „fensi" frizerskog salona, koji se nalazi u divnom lokalu u užem centru grada. Još uvek imam onaj veštački kez, od šoka, koji sam namestila dok mi je frizer odgovarao na pitanje: „Koliko košta ova skoro nevidljiva promena na mojoj glavi?" (naravno da sam postavila samo prvi deo pitanja). U trenutku pomislih da sam skoro obnevidela, jer sam takođe dobila i kompliment od radnice koja mi je prinela fen, kako bih sama sebi osušila kosu... Da, dobro ste pročitali.
Reče mi da izgledam
jako lepo i drugačije, a ja – zbog neprijatnosti što ne videh kreativnost
majstora svog zanata – nakezim se kiselim osmehom i onda shvatim da su „u cara
Trojana ipak kozje uši".
Konstatujem da je ipak trebalo da sačekam ona
tri meseca da mi frizerka Vera iz salona na Bulevaru, pod vrlo inspirativnim
imenom „Kod Kalenić pijace" odmah pored Maksija, za mnogo manji novac
izvuče pramenove blanšom i 12% hidrogenom, koje ću narednih godinu dana, kada
se vratim za Nemačku, oporavljati. Ali ipak bih napravila vidljivu promenu, pa
makar me i za finiš Intesa lakom za kosu naprskala... Što se kaže, odradila bi
žena svoj posao za sve pare. Pritom bi me samo čudno pogledala, a možda se i
uvredila na moj predlog da nema potrebe da se cima oko feniranja. Iz salona bih
verovatno izašla sa mokrim loknama u podne ili sa ravno isfeniranom kosom koja
bi sijala od gomile silikona, ali bi se definitivno videla promena.
Naravučenije, prodavci slave svog imena često
imaju najbolju prodaju kod ovaca koje su za šišanje, ali bukvalno...
Potresem glavu i pohitam ka kasi, platim frizuru, trudeći se da ne pokažem bilo kakve emocije, ostavim i veliki bakšiš kako to dolikuje našim ljudima...
Izađem iz salona ipak dobrog osećaja – sebe sam počastila, ako ništa drugo, prijatnom masažom glave i kafom odličnog ukusa...
Gospođica J.
Коментари
Постави коментар