Пређи на главни садржај

Постови

Optičke varke ili, što bi rekao Egziperi, Samo se srcem dobro vidi!

  Dve slike prirode. Nema različitosti, nema istovetnosti; tvrdo verovanje svojim očima, optička je varka.  U pitanju je drveće: svaka sličnost sa ljudima je namerna. Jedna velika književna i životna tema,  jer  je sve neodvojivo: delovi ovog našeg tkanja vremena, mesta i ljudi. Poštujući međusobnu različitost poštujemo jedinstvenost sopstvenog bića. Varijacije su jedan oblik u promeni. Sve je uvek isto i svi su uvek isti. I nije i nisu.   Ako mislite da je ovo previše filozofije, izađite na ulicu i pogledajte ljude...   Na sastanku čitalačkog kluba pričamo o romanu „Slepilo“ Ž. Saramaga. Tema romana: svi slepi. Isti ili različiti? Gospođica D.

Portugal, zemlja kontrasta – između melanholije fada i slave osvajača, II deo

Nekoliko Pastei de Nata kasnije stižemo do čuvenog tramvaja 28, originalnog tramvaja iz 1930.  godine. Sedamo u njega i on nas ekspresno vraća u neku davnu prošlost. Satima bismo se mogle voziti, ona i ja. Unutrašnjost tramvaja je kompletno od drveta. Ono što ovu vožnju čini posebnom je prolazak kroz ekstremno uzane i strme ulice sa oštrim krivinama. Ovakva vožnja postoji jedino u Lisabonu. Na dva sata od Lisabona čeka nas Cabo da Roca, surova lepota prirode, najjužnija tačka Iberijskog poluostrva i Evrope. Vetar nam je ušao u kosti, svaku našu poru ispunio ledenim vazduhom Atlantskog okeana. I evo ih, stoje tu prkosno kamene litice, vekovima odolevajući ledenim talasima. Osećamo strahopoštovanje prema tim relikvijama prirode, oh kakva gordost i lepota. Litice su slabo ograđene što nas navodi na pomisao na sve one izgubljene duše koje su odlučile da baš na ovom mestu okončaju svoje tužno bivsvovanje. Kao da su u fijucima vetra utkani njihovi krici da večno plove vodama Atlantika. C...

Portugal, zemlja kontrasta – između melanholije fada i slave osvajača, I deo

  Budim se u sobi bez prozora. Pitam se da li je već svanulo. U potpunoj tami čuje se samo zujanje klime. Nestrpljivost me ubija. Sa druge strane vrata grad čeka na nas. Legenda kaže da ga je osnovao ni manje ni više nego čuveni junak grčke mitologije – Odisej. Navodno ga je ovaj grad podsetio na njegovu grčku domovinu. Takođe ga zovu i „grad na sedam brda”. Grad koji ima izlaz na Atlantik i koji preseca reka Tejo, glavni grad Portugala, drugi najjužniji grad Evrope – Lisabon. Lisabon nas je dočekao raširenih ruku. Uzane ulice, kaldrma vekovima stara, opori mirisi kanala i ribe, šarenilo zgrada… Šetamo Lisabonom, ona i ja. Vreme je za nas zaboravljena kategorija. Opili su nas Atlantski vetrovi, muzika fađa I portugalska vina. Prepustile smo se njegovoj lepoti. Zlatno doba ovog grada vezano je za 15. i 16. vek. Beše to doba neustrašivih pomoraca, veličanstvenih brodova, osvajanja teritorija. Gde god da su njihovi brodovi pristali, katolicizam je nalazio nove sledbenike. Milo...

Konačno rešenje

  Od svih misli koje preplavljuju moj mozak svakodnevno (većina njih tu boravi nezasluženo i suvišno) jutros pomislih samo na dve, ili je već to samo jedno pitanje. Zašto smo svi isti u tugi, bolu ili zajedničkoj nesreći (ratovima, zemljotresima…)?  Najblaži primer podele tuge i razumevanja videh u čekaonici kod dečijeg lekara. Svaka majka deli bol sa svojim detetom, ali podjednako i sa ostalim mamama. Koja to sila sve nas izjednači u momentu kada kročimo tu „sobu za čekanje”? Više nije ni bitno odakle dolazite, kojim poslom se bavite, jeste li skuvali tog dana ručak, očistili kuću…jeste li dobra mama? A svaka je najbolja za svoje dete na svoj način. I svaka je u tom momentu apsolutna ista u svom bolu. I isti svi smo pri rastancima na aerodromima ali i sahranama, u bolnicama i u svemu lošem što može zadesiti čoveka.  Ali ipak… nismo isti kada delimo sreću, uspeh, radost, i što je najgore biramo sa kim to delimo. Zar ne bi trebalo biti obrnuto? Biramo koga ćemo pozvati na ...

IV Nove perspektive: Izbori i pouke u svetu lepote

  Već 5 minuta se posmatram u ogledalu „fensi" frizerskog salona, koji se nalazi u divnom lokalu u užem centru grada. Još uvek imam onaj veštački kez, od šoka, koji sam namestila dok mi je frizer odgovarao na pitanje: „Koliko košta ova skoro nevidljiva promena na mojoj glavi?" (naravno da sam  postavila  samo prvi deo pitanja). U trenutku pomislih da sam skoro obnevidela, jer sam takođe dobila i kompliment od radnice koja mi je prinela fen, kako bih sama sebi osušila kosu...  Da, dobro ste pročitali.  Reče mi da izgledam jako lepo i drugačije, a ja – zbog neprijatnosti što ne videh kreativnost majstora svog zanata – nakezim se kiselim osmehom i onda shvatim da su „u cara Trojana ipak kozje uši". Konstatujem da je ipak trebalo da sačekam ona tri meseca da mi frizerka Vera iz salona na Bulevaru, pod vrlo inspirativnim imenom „Kod Kalenić pijace" odmah pored Maksija, za mnogo manji novac izvuče pramenove blanšom i 12% hidrogenom, koje ću narednih godinu dana, kad...

ALT-KASTER Hronika jednog zločina iliti mračna strana ljudske prirode

Ovo je priča o Peteru Stumpu, čoveku iz pakla, đavoljem slugi, onom čije ime ne sme glasno da se izgovori, onom na čiju pomisao nas uhvati jeza a strah parališe. Kulisa ovog nemilog događaja je Bedburg  Kaster. Na prvi pogled jedan tipičan srednjovekovni grad, idilično ušuškan šumom i jezerom. Prolazak kroz glavnu kapiju nas munjevito vraća stotine godina u prošlost, u neke davno prošle vekove. U spisima se grad prvi put pominje 1339. godine. Gradske zidine kao i većina građevina vode poreklo iz 14. veka. Ruševine tvrđave na kraju Kirchstrasse su ostaci nekadašnjeg dvorca iz 1278. godine, koji je pripadao Grofu od Jülicha. Još interesantnije od njegovih začuđujuće dobro očuvanih građevina su stanovnici koji su ga nekada davno naseljavali. Najpoznatiji je svakako Peter Stump, osuđeni vukodlak pogubljen od strane inkvizicije 1589. godine. Zamak Alt-Kaster U 16. veku je sujeverje doprinelo masovnim procesima protiv navodnih veštica i vukodlaka. Peter Stump nije bio ni prvi ni poslednj...

Potraga za „blagom”

  Već duže vreme, sin i ja svakoga dana tražimo zeleni auto na ulici. Dečija radost zbog malih stvari oduvek me je fascinirala, a i vodila kroz život. Ali još više dečiji fokus i predanost da se pronađu stvari koje ih čine srećnim. Shvatih vremenom da sam sa svakim danom koji prolazi sve više „na zadatku ” i da se baš obradujem kad nađemo zeleni auto. Sreću mog deteta ne treba ni pominjati.    A ono najbitnije što shvatih – učimo od svoje dece, iako često mislimo baš obrnuto. Neka vaš „zeleni auto” bude sve što vam pruža iskrenu radost i sreću u životu. Zapamtite svaki trenutak kada ste je videli i osetili. Neka to budu i neostvarene želje, poslovni ciljevi, dugo planirani prekookeanski put, skupa haljina u izlogu… Samo počnite da tražite. Ne odustajte! Videćete vremenom da toliko ima zelenih auta na ulici, a i da su mnogi od vas već nekoliko njih našli i nastavljaju potragu. Uživajte u procesu traženja, a još više u nagradi za nađeno „blago”. I videćete da na ulici ...