Пређи на главни садржај

Постови

Fudbal kao životna snaga: KSC Tesla 07 i njegova zajednica

                                                   *Snaga zajedništva na terenu*   U KSC Tesla 07 fudbal nije samo igra; on je način života, srce naše zajednice i most između dalekih domova. Naši igrači dolaze iz svih krajeva Balkana, ali na terenu u Diseldorfu svi smo jedna porodica. Ovde, u srcu Nemačke, fudbal postaje lek za nostalgiju, izvor radosti i osnova za integraciju.   *Zajednica koja povezuje* Svaka utakmica, svaki trening i svako druženje posle meča pružaju nam priliku da zaboravimo koliko smo daleko od svojih domova. Atmosfera koju stvaramo zajedno je jedinstvena – puna podrške, zajedništva i solidarnosti. U KSC Tesla 07 svako je dobrodošao i svaki član zajednice igra ključnu ulogu u stvaranju ove posebne atmosfere.    *Integracija kroz sport*   Jedan od naših glavnih ciljeva je pomoći našim članovima d...

Mračne senke prošlosti – Edinburg, II deo

  U sred centra grada nalazi se groblje Kirkyard. Potpuno morbidno spomenici se oslanjaju na okolne ku ć e, kao da leševi pokojnika ho ć e na taj na č in da osete život van zidina groblja. Mnogi grobovi imaju č eli č ne rešetke na njima, kako bi spre č ili kra đ e leševa popularne u 17. i 18. veku. Holyrood Palace je rezidencija britanske kraljevske porodice u Škotskoj. Ovde je tako đ e obitavala Maria Stuart i na ovom mestu doživela neke od najtragi č nijih momenata svog života. U palati se još uvek mogu na ć i njene li č ne stvari. Ukoliko želite da uživate u spektakularnom pogledu na krovove Edinburga, uputite se prema ‚Arthur’s Seat’. Na padini ove planine je 1836. god. jedan de č ak pronašao 17 malih sanduka u kojima su bile sahranjene drvene lutke obu č ene u šivenu ode ć u i sa individualnim crtama lica. Odmah se postavilo pitanje da li su lutke sahranjene same zato što nije bilo tela koja bi se sahranila ili su tela ukrali Burke i Hare za anatomske eksperimente? Ova miste...

Mračne senke prošlosti – Edinburg, I deo

  U vrtlogu vremena, orkanskih vetrova i ledenih talasa, Majka Zemlja isklesala je obale divlje zemlje mra č ne istorije, toliko mra č ne da se jedino može podneti uz č asicu jakog viskija i tople zvuke gajdi. Škotska – zemlja ponosa i krvi. Edinburg, „Atina severa”, kako ga je nazvao Theodor Fontane, glavni je grad Škotske i leži u zalivu ‘Firth of Forth’ na obali Severnog mora. On je moja prva misao kada ujutru otvorim o č i, kao i uve č e kada ih sklopim. O njemu razmišljam dok perem zube i pravim ve č eru. Obuzeo je svaku poru mog bi ć a – za č arani grad koji me je za č arao. Edinburg je mra č an grad, grad duhova. Njegove uzane ulice vode direktno u prošlost. Obavijen je sivilom fasada zacrnjenih dimom vekovima loženih ugljenih pe ć i. Siluetom Edinburga dominira veli č anstveni i neosvojivi dvorac izgra đ en na bazaltnim stenama ugašenog vulkana. Iz davnih vremena poti č e tradicija ‘one o’clock gun’ koji pucnjem ozna č ava 13h kako bi moreplovci mogli da podese hronom...

Novi grad, novo poglavlje...

  Čitali smo onu pesmu, o dolasku u neki grad, bilo koji grad! Znamo da se u bilo koji grad, stiže kasno, a kažu obično se stiže nedeljom, kao što sam i ja tada stigla u ovaj grad.   Sećam se svega! Mada nisam sigurna da li želim da se osvrnem za sobom. Ali zašto? To je sve već prošlost, sada nema straha od neizvesnosti. Zašto me tuga obuzme, sećajući se svega?!   Onaj osećaj pisanja poslednje stranice izlizane stare izbledele knjige, koju vucaram dugi niz godina, kao ispisanu istoriju jednog dela svog mladog života, na moju sreću knjiga je puna radosti, ljubavi, bezbrižnosti, nade. Poneka slova su umrljana od devojačkih suza, ali je ipak puna rečenica sreće ispisanih svih bojama, raznih nijansi. Zahvalna sam na tome!   Ali znate i sami, pogotovo vi koji ste došli u neki grad, bilo koji grad a kao sto znamo u bilo koji grad se dolazi kasno, a često i nedeljom, koliko je teško sastaviti poslednje rečenice koje ujedno zatvaraju staro, a otvaraju novo pogl...

Žudnja za životom - Toskana

  Postoje mesta sa kojima se osećamo povezanim, iako nikada nismo bili tamo. Kao da nas u snovima prizivaju, razapinju niti oko nas i samo čekaju pravi trenutak da nas uhvate u zamku. To su mesta kojima istinski pripadamo, koja nas zovu da se vratimo svojim korenima. Upravo tako je i ona mene godinama dozivala i ja sam znala da je konačno kucnuo čas našeg susreta. Firenca. Grad Bogova. Bogova umetnosti. Oni su moja religija, njihovoj umetnosti se molim. Veliki Dante, Leonardo da Vinči, Mikelanđelo, Raffaelo, Brunelleschi, Giotto, Donatello, Botticelli i mnogi drugi. Grad me je dočekao okupan suncem. Blistavo carstvo porodice Mediči. Njihov istančan osećaj za bankarstvo i umetnost je ostavio trajan pečat na Firencu. Duh renesanse je vidljiv na svakom koraku. U mnoštvu svoje božanske dece, Firenca je ipak imala svog miljenika – Mikelanđela. Njegova dela su simbol ovog grada. Priča počinje mermernim blokom dopremljenog brodom sa Sredozemnog mora. Bio je namenjen proj...

Jasna granica... za ili protiv sebe

  Dok se ovih dana kanim, da tako neke račune, ja bih rekla svedem sa sobom, što nisam sigurna da bi potvrdili i moji slučajni ili namerni prolaznici.  U ovoj prebučnoj i zagušljivoj, prebukiranoj dvosmernoj ulici, punoj vozila različitih karakteristika, porekla, boja, jačine, nepoznatih, a poznatih lica, gde nalećemo i salećemo jedni druge, nemilice, užurbano s namerom ili neplanski.  Sedim u svojoj udobnoj, ali preskupoj, ipak pošteno zarađenoj „šumsko “ zelenoj somot fotelji, na mahagoni stočiću se puši topao Kopaonički čaj, prošvercovan letos iz Srbije. Napokon spremna, da obavim posao koji odlažem jako dugo, toliko dugo da me opet, proganja u supermarketu dok čekam red na kasi, kod ginekologa dok na godišnjem pregledu čekam u čekaonici.  Takođe na poslu osećam njeno prisustvo, toliko jako da mi prosto neprijatno da je ne pozovem da zajedno odemo na pauzu za ručak, pa da naručim i dve porcije sa dnevnog menija, jednu za sebe, a drugu za  nju, možda joj...

Optičke varke ili, što bi rekao Egziperi, Samo se srcem dobro vidi!

  Dve slike prirode. Nema različitosti, nema istovetnosti; tvrdo verovanje svojim očima, optička je varka.  U pitanju je drveće: svaka sličnost sa ljudima je namerna. Jedna velika književna i životna tema,  jer  je sve neodvojivo: delovi ovog našeg tkanja vremena, mesta i ljudi. Poštujući međusobnu različitost poštujemo jedinstvenost sopstvenog bića. Varijacije su jedan oblik u promeni. Sve je uvek isto i svi su uvek isti. I nije i nisu.   Ako mislite da je ovo previše filozofije, izađite na ulicu i pogledajte ljude...   Na sastanku čitalačkog kluba pričamo o romanu „Slepilo“ Ž. Saramaga. Tema romana: svi slepi. Isti ili različiti? Gospođica D.